Čuti kako druga djeca pokazuju na bebinu ruku i nazivaju je "nakazom", čak i ako je to bio samo djetinjast razgovor, za majku je ipak bilo vrlo bolno. Kada bi se baka brinula o bebi, čak bi djetetovu ruku prekrila rukavom-samo zato što je beba imala dodatni prst na lijevoj ruci.

Prva posjeta
Ovo joj je bilo drugo dijete. Njeno prvo dijete nije imalo ovo stanje. Nakon rođenja bebe, baka je primetila nešto neobično dok ju je oblačila. U to vrijeme majka je bila jako zbunjena i nije znala šta je pošlo po zlu.
Kasnije su neki rođaci pitali da li je tokom trudnoće pojela nešto neprikladno što je izazvalo ovo.
Međutim, od prije-trudnoće do porođaja, majka je održavala normalnu prehranu, bez ništa neobično. Takođe nije bilo porodične istorije polidaktilije ni na jednoj strani, tako da je očigledno više ličilo na nesreću.
I pored toga, majka je ponekad krivila sebe, osećajući krivicu što je njeno dete moralo da trpi takve komentare. Gledajući u ruku svoje bebe, ona i njena porodica su se odlučili da pronađu način da je tretiraju. Iako su u početku konsultovali lokalne lekare, rečeno im je da sačekaju dok beba ne napuni godinu dana za operaciju.
Ali kada je beba napunila godinu, rečeno im je da čekaju duže-da bi operacija sa dvije godine bila bolja. Roditelji nisu mogli više da čekaju, pa su odlučili da putuju preko provincija u Wuhan. Na kraju krajeva, beba je bila devojčica i brinuli su se da bi duže čekanje moglo da izazove psihički stres dok ona odrasta.

Prva posjeta
Kada je beba imala godinu i 4 mjeseca, roditelji su je doveli u kliniku. Majka je u čekaonici viđala djecu iz cijele zemlje-neka su imala isto stanje kao i njena kćerka, dok su drugi imali složenije slučajeve kao što su polidaktilija šaka i stopala, sindaktilija i plutajući palčevi.
Prije susreta sa mnom, majka je bila jako uznemirena i vjerovala je da je stanje njenog djeteta izuzetno ozbiljno. Ali po dolasku na kliniku, shvatila je da slučaj njene bebe nije jedinstven. Bilo je ne samo- pacijenata koji su prvi put imali, već i mnogo naknadnih- slučajeva, što je uvelike ublažilo njenu anksioznost.
Dodatni prst na lijevoj ruci bebe bio je relativno jednostavne strukture, a operacija bi bila prilično rutinska.

Preoperativni X{0}} snimak
Sa 1 godine i 4 mjeseca beba je već bila u odgovarajućoj dobi za operaciju. U stvari, operacija se obično može razmotriti kada dijete ima 6-8 mjeseci i ima oko 6 kg.
Nakon potpunog razumijevanja stanja, roditelji su se konačno osjećali manje nervozno. Više nije bilo razloga za brigu-samo su morali mirno čekati operaciju.
Kada je beba otišla na operaciju, majka je mislila da neće plakati, jer je plan operacije već bio jasan i nije se previše brinula.Međutim, videvši druge roditelje tako nervozne, kada je njena ćerka zaista ušla u operacionu salu, nije mogla da ne brizne u plač.
Operacija je protekla bez problema. Vidjevši da je dodatni prst nestao, majci je donijelo veliko olakšanje-prva faza je bila završena.

9 mjeseci nakon operacije
Nakon otpusta, cijela porodica je uložila veliki trud u rehabilitacijske{0}}funkcionalne vježbe, nošenje udlaga i primjenu lijekova protiv ožiljaka.
U početku je dijete bilo vrlo nekooperativno. Svaki put kada bi došlo vreme za vežbe, ona bi pobegla, a roditelji su morali da je "uhvate". Ali nakon nekog vremena, postepeno se prilagodila i postala kooperativnija, a njen oporavak je konačno krenuo.
U početku, dok je radila pasivne vježbe, majka je osjetila slomljeno srce čuvši plač kćerke. Ali ovo je bio neophodan proces, tako da su roditelji striktno slijedili uputstva za postoperativnu njegu-učeći iz video zapisa i medicinskih savjeta kako mijenjati obloge, izvoditi vježbe, koristiti udlage i stavljati lijekove za ožiljke. Sve su uradili ne propustivši ništa i izveli su to vrlo dobro.

Promjene prije i poslije operacije
Trud roditelja se isplatio. Dijete se sada može odlično igrati i koristiti svojom rukom, a postalo je mnogo samopouzdanije. Prije je skrivala lijevu ruku, ali sada kada neko pita za to, više se ne plaši i može samouvjereno da ispruži ruku da pokaže drugima.
Nakon svih teškoća, sreća je konačno došla. Gledajući oporavljenu ruku svog djeteta, majka osjeća mnogo manje krivice. Sada beba može samouvjereno da ispruži svoju malu ruku kao i druga djeca. Majka kaže da nikada više ne želi da njeno dijete prođe operaciju-jednom je dovoljno.
